Kauč na trgu | Dorta Jagić

HOTELSKE SOBE

ponekad
u nekim nepočišćenim sobama
starog hotela Babilon
nema više ni plastičnih natikača ni jeftinih slika,
naprosto su ishlapile od nedodirivanja,
a noćne su lampe propale bez zvuka kroz tepih u mrak
i eto nigdje nikakav skoreni
ljudski trag na bilo čemu, zavjesama
samo mrtve muhe
i ustajala svjetlost na stropu
skupa zuje niski poluton.
dva debela konopca leže na podu
kao pozaspale, trudne zmije
i ne javljaju se
nikome na telefon.
nasred sobe sjedi sam
tzv. jaki čovjek s golemim bicepsima.
slaže pasijans, puši mljevenu
ptičju kugu s aromom višnje.
tvrdi da ima sve blago ovog svijeta
ali nigdje ne stoji da je on bog
ni u osobnoj,
ni u vozačkoj ni u arhivi.
po cijele dane ništa ne radi
samo gricka slova iz vrećice s
instant juhom, umjesto televizora
el ninjo mu na prozor nanosi
uvijek nove kamikaze
diše na jednjak, psuje na jetru
iskašljava u strahu
male čavle i spajalice
briše prašinu, stvara prašinu
pjeva malu tužaljku
kada će ući Sobar
kada će me istući Dobar
oplijeniti i
zavezati za stolac