Kauč na trgu | Dorta Jagić

SVJETLO U TUNELU

poslije ručka s tijelom se
iskradam nakratko iz sive bolnice
čini mi se da bi me
sve gomile tramvaja potajno posjele i
dopremile do nabubrile sljemenske šume
koju je jesen progutala kao mentol
i pospremila na moju glavu kao želju
za gutanjem svega što je živo i zdravo
za neokaljanom bukvom
i baršunastom mahovinom
kao da će me sve ono napumpano drveće
i koštunjavo lišće, velika jesenska salata
za skrivanje od boli vješto
samljeti u poetičan kompost
u blještave gliste s obećanjem
života, velikih zdravstvenih preobražaja
smrt je daleko
ali poznato je da do sljemena
vodi mračan tunel
ponekad stropne svjetiljke betonske cijevi
pojačavaju dojam operacijske dvorane
u ružičastoj bolničkoj pidžami
vraćam se prema izlazu
i trčim prema tramvaju, bolnici
prije nego me netko pita
vidiš li svjetlo na kraju tunela?