Kauč na trgu | Dorta Jagić

PJESMA ZALJUBLJENE

hoće li to biti svečano
ili smiješno kad u ponoć
dođem bosa s tvojim stopalima
pred vrata tvoga stana
na tridesetom katu male prizemnice
od skoro sviju nezvana
kao i sve nesretno zaljubljene
znam, ima pet godina da su ti odrezane uši
mama ti ih je odrezala i pojela
a ti još uvijek osluškuješ u njezinom zraku
te raširene žene
nemoj slušati te mrzovoljne žene
po prozorima, topot njihovih
ratničkih nogu i usaljenih srca
koja ne kucaju nego šute zazidana
sve te nevidljive tetke, strine
koje su od big banga stvarale tankim ustima
lajave krtice i ložače lomača
ispod plodne svete zemlje
hoćeš li mi otvoriti vrata
iako nisam kao ti
probaj, lijepo je ne razmišljati glavom,
ni katancima, ni čepovima
kad znaš da svi su odgovori na naša gorka
pitanja kratki i čokoladni,
ne boj se smrti
u izlozima crkava nas ne čeka
goluždrava policija krivnje
bog je nešto čudno učinio s njezinim cipelama
i anđeli se smiju na onaj zarazni način
kad se prije ponoći
ohrabrim i zakoračim
prema tvojoj zakrčenoj ulici
prema topovima možda ponovno shvatim
laku matematiku križa
pa ti izračunam svoju ljubav
na bijelom vjenčanom papiru u samo tri poteza
ne dižući ruku
ne prekidajući crtu