Kauč na trgu | Dorta Jagić

JUTRO U BOLNICI

s prvim suncem
sa stropa popadaju žute noćne žarulje
na pločice kao prepunjeni mjehuri
sve negdje krene
darovane naranče i banane postanu
zasljepljujuće pulsirajuće i žive kao
svježe novine na kiosku i automat kava
u šlafroku razmišljam o riječima koje razbuđuju i
liječe, čula sam ih često na vijestima iz izraela
češljam se, gledam u zrcalu s obrisima stotine tableta
kad nam je svima već bolje
ujutro se bjeloočnice snažno zavrte
vrte se sve brže
kao kotači najzdravijeg bicikla
na svježoj posteljini poletimo u jesenski dan
u kojem se tope svirepi kosturi
onih bolesnih od svega
kroz naš prozor br 7. luče se vitamini
prvih umirujućih oblaka u meke papuče
kad nam se pogorša
naša su tijela po krevetima uvećana
predimenzionirana
željna svemoćne pažnje kao vječni aktovi
samo naši duhovi mirno
misle na rodbinu i prijatelje
žile blago natiču, čelo, prsti
a sestrama su oči bojevno spremne i
ušiljene kao moje olovke