Kauč na trgu | Dorta Jagić

PJESMA SVETICE

na livadi poviše bakine kuće
još kao dijete ugrizla me zmija
i smjesta umrla
otrčala sam u kuću
nije bilo nikoga, samo sam
čula od čovjekolikog leptira
agnus dei!
koliko sam ljubljena
prije prvih planina i prvih jagoda
zagrljena, meko razapeta
izumljena prije izuma pšenice i soli
kako sam sasvim pripadala prvim stvarima
ni taj glupi lonac svijeta na glavi
ni jecaj ni uho nateklo kao pogača
ne mogu me više oguliti
kao kožu krumpira i baciti
u rimo-zajedničko blato
dok plešem i skačem pred bakom
koja se vratila iz trgovine
glava je njegova u meni kao lampion
i njegova krv u grlu kao vanilija
prije početka svijeta rasla mi je kosa
danas imam dugu kosu
češljam je usijanim češljem
svaki dan plačem nad otvorenim
ogledalom u ruci
oni koji nisu upoznali
izraelovog boga
panično češljaju kosu
na krivu stranu