Kauč na trgu | Dorta Jagić

PJESMA O KAŠNJENJU

čekala sam te do osam i deset
u mraku, pa sam ušla
bezveze mašem s dvije karte u ruci
svi vide da je jedna suvišna
a druga zgužvana
dok se probijam do naša dva prazna
sjedala sasvim naprijed
kasnim čak deset minuta
opet je odličan film počeo bez mene
sad se treba u mraku
tijelom sagnuti najniže
hodati na prstima i iza sebe
zlu krv puštati iz golih nogu niz crveni tepih
u mlazu, bez pijavica, bez buke.
šuljajući se među uskim redovima
češljati se, trijebiti se, četkati
brisati maramicom blijeda
nepoznata lica u mraku i
putem hvatati u vrećicu lelujave sjene
s platna kao vinske mušice.
pitanje je hoću li stići do kraja života
očistiti svoje sjedalo 42. od tijela neznanca
smjestiti kaput i torbu na tvoje
da izgleda kao da netko sjedi
zagnjaviti neko lice do sebe
„nisam valjda previše propustila“
i vidjeti još kraj filma
o nekom razapetom čovjeku
koji je bio
izdan za novac