Kauč na trgu | Dorta Jagić

P KAO PIŠTOLJ ZA BOLNICU

bilo mi je kao da odlazim na odmor
uniforme su mi postavile pregršt pitanja o tijelu
uvile mi odgovore u svoju vatu i
kolima me odvezle u čekaonicu bez crvenih sirena
daleko, daleko od ljubavnog pizza-parka
prava dijagnoza:
zamusana muška usta su bila
nabijen pištolj s dumdum metkom
u ruci nespretnog dječaka
baš po mjeri moje bolničke pidžame
muškarac (33)
je gledao u susjedni par za stolom
i rekao je nešto kao dušo, neće to ići
i zagrizao svoj feferon od 451 farenhajta
koža moga srca se rastopila kao pečeni snijeg
s listića šunke odjednom oguljena budućnost
u mojim bubrezima dva smaka jednog tijela
i jureća vojska leukocita
ti preko stola polako ubijaš pizzu
tim istim ustima s municijom
ne vidiš od zagorjelog tijesta kako mi se
pri dnu leđa otvaraju rane, rupice
tvoji pregrijani niječni prezenti i
futuri padali su unutra
na način otrovne zelene masline pune razuma
sjećam se, na moje mijenjanje teme
odlažeš vilicu u kečap, zineš
i još jednom povlačiš okidač
posljednji pucanj u naš zajednički da
ja se smanjujem u uplašen bubreg,
pa u bolnicu