Kauč na trgu | Dorta Jagić

MRAČNA SOBA ČASNE SESTRE AGATE

umjesto da se noću molim nebesima i
letim nad krovovima
kao perce anđela rafaela
muha i ja zapele pod nogom kreveta
čudimo se u gluhom mraku
koliko mrzim ovu nepokretnu sobu.
ona je zaostatak od mog starog vanjskog
tijela i ne znam što ću
s tim okoštalim invalidom.
prevelika je i premala kao
odrasla beba koja malo plače malo gleda
kako je hladno mjerkam
iz njezine tame odozdo
kao iz želuca mrtve jonine ribe.
nazvala bih nekog na telefon
soba mi prerezuje žice
zapovijeda mi da šutim
i legnem na goli pod, sama
na njezine krute kosti koje bole
glupo kao papa pio
zapravo, što hoće
od mene njezina nepokretnost?
zašto te zazidane cigle više
ne polude i poteku van, među ljude?
ako toliko voli stari ptolemejev sustav
zašto u njezinom svemiru
stvari ne rotiraju pijano oko mene centra,
svijetle i trepću
(i žarulje i knjige)
kao anđeli planeti