Kauč na trgu | Dorta Jagić

TITL ZA PIANO

ne znam, dok ležim i gledam nekakav film
piano pije spavanja
snimljen navodno po mom životu
moj muž spava
u moje se bijelo tijelo tetoviraju zvuci
iz bubnjeva sutona, kao
mudri modri usjek na domorodačkom čelu
i moje kratko ime na toj zatamnjenoj usni.
ne boli, Ada, Ada, ne boli
naučila sam vješto
osluškivati razne zvuke na
dugo uho usamljenog aboridžina.
čujem kako nadolazi jaka plima sa sjevera
sol nanosi narasle prste sirene
na tvoju obalu iznad groblja
potonulih klavira …
dolje u kući je smrtni propuh
lupaju prozori, umiru stari miševi
padaju tanjuri i žlice, crne žlice
te neoprane žlice
iz kojih moram ustati –
film se gasi od vjetra
samo je slani vjetar dovoljno mek krevet
za izrezano tijelo.
kćerkice, igraj se s lutkom
nije to ništa
obukla sam tešku haljinu, mrežu
za hvatanje bijelih tipki prstiju
kako ih je samo
nanijelo ovo noćno more?
ne boj se, redatelju svjetlonošo
haljina je ova teža i veća od bilo kojeg
tijela moga zaspaloga muža