Crna pokrajina | Marko Pogačar

PALJENJE SNIJEGA U LUKOVDOLU

Na hrpe, kažem, na hrpe. svu bjelinu na hrpe.
u šumu pjesme pod strogim nadzorom stigoše
nošene kasnim svjetlom. brigada letača čvoraka
koja će u nebu nestati.

jastuk, komesar izgnanog konvoja sna, na hrpu pada.
padaju dugi vratovi gusaka. meso truleži zahvaćeno,
sivozeleni srpovi noktiju.

da se napokon otkrije tlo, da se rasprostru zakoni zemlje.
da padaju igle i tijela jela glasnije, da ih,
s nevjerojatnim naporom, podignu i u rupe utisnu mravi.

sve to, sve to na bijelim hrpama. zubi i glagoli; grla,
kojima vrijeme prolazi. a zatim pad iz jezika pjesme
u jezik činjenice: od svih riječi samo jedna je istina, snijeg

S nije G.