Crna pokrajina | Marko Pogačar

U BIJELIM ZIDOVIMA

Dotle je došlo: koščicom kažiprsta
kuckam po zidu i šapćem pustite me.
sitnim zvukom poručujem svojoj nepoznatoj
ali prisutnoj braći ovdje sam, među vama.
ovo između nas se zove zid, no to su samo imena.
unutra oni urliču. od ranog jutra, kao da je u njih
ušlo nekakvo sivo proljeće; snijeg se topi i vode
iz cijevi centralnog grijanja odlaze. napuštaju me
uz toliki žamor da nije moguće spavati, pisati, piti,
toliko da se zapitam ne sili li ih nešto u odlasku,
neka ružna, skrivena nužnost. zato svinutim kažiprstom
kuckam po zidu i šapćem pustite me.
želim vidjeti je li sa vama sve u redu, želim vas čuti,
možda vam se, ako vas progone, pridružiti u vašem bijegu.
onaj zid ustraje u svom imenu. ja uporno šapćem pustite me.
kako dan odmiče buka se samo pojačava, zvukovi postaju
nesnosni, kao da čitava Vlada upravo doručkuje, kao
da ću svu svoju braću, ako ih dočekam, ako odlučim ostati,
suočiti se s tim što ih muči ugledati već mrtve i svete,
odvojene od svog jezika; onoga groznog grgljanja koje me prati
a sve u zidovima, u bijelim zidovima.