Crna pokrajina | Marko Pogačar

TRIJEM, PRAZNINA PROZORA

 

Postoji povijest. ondje sam strgnuo list
rebrast i zelen između zima, u njega zario zube
i zatim gutao od gorčine. vani je cvjetao vrisak.
bazga gnječila nosnice. netko je trpao
namještaj na kamion, pretijesno disao, asfalt
se ljubio s njegovim golim trbuhom.

ondje, kroz kišu kaiševa moglo se vidjeti
vodu kako se prelijeva preko sapi.
kako vuku, kako podižu, kao volovi.
ondje sam stajao – pod znakom zabrane kretanja,
na trgu koji bježi od noći, sklapa se
s mrakom u sebe kao ljiljan, pod tendom diskonta
gdje čuče fantomi-taksisti. lišće je bilo smeđe pa zeleno
pa opet smeđe i snjegovi su se spremno slili u rijeke.

postoji povijest. prostor pod noktima. list sam istrgnuo
iz knjige bijel kao svečana košulja
i do kasnog popodneva s njega prepisivao slova.
sumrak se skupio u rečenicu: sloboda nije 447 iz Rija
ni tupa ptica, za slobodu se potrebno boriti –
dok sam čitao gnječio sam listiće čaja u grudicu
ususret mi je kroz šumu znakova dolazio kamion
nestvaran, mastan od noći; vode su se još jednom podigle
i snijeg je prljav lio kroz prste.

ondje sam kroz kosti ramena vidio lisice kako reže
na jednu nedovršenu kuću, trijem kojeg nema, prazninu prozora,
tamo te čekam.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.