Crna pokrajina | Marko Pogačar

KAKO DOLAZI SMRT

Dolazi kako dolaze nezvani:
zub ili zec. ako je zub nije očnjak.
više vječito tupilo kutnjaka. ako je zec
nema njuške ni ušiju. samo najbržu dosadu.

ipak zaposjeda sobu: sjeda
između sjene i mene, kao prazno parkiralište.
sjena očajno kratka, ne uspinje se uz zidove: nema
boljeg dokaza da je prerano. nijema predodžba vječnosti,
loša beskonačnost parkirnog mjesta.

voda u čajniku, voda. vatra na pola
puta do sebe same, iako vatra je uvijek vatra.
dosada, nužno loša, no loše nipošto nužno dosadno:
tako i zlo i lijepo. tako i ona u sivoj sobi

piknik, puding u rukama dok se parking puni i prazni;
listići čaja plutaju
katastrofom običnog podneva.