Crna pokrajina | Marko Pogačar

MRTVA PRIRODA S NEPOZNATIM

 

Kao tepih smota se plahta ravnice
i stisne u svaku kost.

vlasnik kostiju (taj, sjeverni lovac,
zavjerenički skriven se pred slikom osjeća)
vidi u okviru svijeću, četiri oraha, dunju
i nešto za što nije siguran što je.

jedno je ipak sigurno: bezgrešna statika prizora.
vjetar je ostao za nekim odsutnim oknima,
zaključan u promatračevu sjećanju.
plamen, ukočen, ne poigrava; orasi se ne pomiču.

i tada pripravnik kustos (izvana dosadan,
iznutra studenticama njemačkoga zanimljiv)
rastvori zavjesu i pusti u sliku divlje i vruće svjetlo.

sa sunca ono pređe na svijeću, propuh podignut
s prozora donese vjetar i zapuh zahvati plamen;
orasi se počnu bučno kotrljati. međutim za čitav proces učas,
brzinom ugriza nastupi zastara

(dunja odnese svoj miris, skriveno skrivenim ostane)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.