Crna pokrajina | Marko Pogačar

ČEKANJE PJESME

Ležiš i čekaš pjesmu. ne pomičeš se.
kao podmukla ljepilom premazana
grana koja čeka na pticu.
najčešće crvendaća, ili češljugara.
vrebaš svečan u svojoj šutnji, tih
kao crvendać ili češljugar
koji nikada nije došao.
pod kožom plahte vlažne od znoja i daha,
vruće od tijela, kao da čekaš na niskom oblaku.
češkaš se. vrtiš palcima, trepćeš, ponekad
pravilno, ponekad ne, ali miruješ.
vani je zagrizla zima. krv mrzne,
koža napinje leđa, vjetar šiba i grane
oraha grebu brzace u magli prozora.
to je sve što čuješ i vidiš. znaš da su
između tebe i svijeta stakla, da na tebe ništa
ne može sletjeti. pa ipak ležiš i čekaš pjesmu.
čekaš je.