Crna pokrajina | Marko Pogačar

PRAZNIK

Par sitnih i tamnih očiju, crne rupe od crnog
otočkog papra; uho uveli lovorov list odsječen
nekom fašistu, njuška, koju bih tako volio imati.
i slijepom mišu je jasno: kunić se kuha u loncu.
pod njim plamen od kojeg tijelo poludi, mekša,
polako gubi oblinu. nad njim teški kovani poklopac.
toplina čini da taj, posljednji šešir što će ga nositi,
poskakuje, poput loptice, na goloj zečjoj lubanji.
voda stiješnjena oko gležnjeva uokviruje kožu i
nalik ljubavi, napinje meso. zbija se u ideju i odlazi.
još se svašta u tom praznom prostoru dešava. šljive
su predale što su imale. zubi zagrizli okolnu zimu,
onu prazninu, u grlu zapele zvijezde. nema nikog
tko bi sve to zaustavio; vatra iz svega izvlači najbolje.
sa svih strana, poput prognanih, pristiže višak i kunić
od zore zna: ruka koja pojačava vatru briše golemu glad.
na dnu lonca na kraju čuči sitost, suviše kratka osveta svijetu;
izviđač na položajima noći. smrt, lijek za težinu kostiju.