Crna pokrajina | Marko Pogačar

PISMO

Bili su krv i pismo. za mnom čopor
brzih i bijesnih, netko je vikao držtega
trčao sam i gutao krišku po krišku dana
krišku po krišku kiše.

pala je noć crna čarapa
na oči pljačkaša trafike; grad, prevelik kaput
nosio me u džepovima.

trčao sam, noć je rasla poznato kopnjelo
gužvalo se u brlozima u rupama, strah
se uvukao pod pazuhe. psi su uzeli obris oca.
platane plameni oblik majke.

takav je bio primjer: sjever, siječanj u šaci
grad je gorio kao sjednica sabora, radost
netko je vikao držtega, nisam mogao čuti
trčao sam nisam se osvrtao.

zatim tama. asfalt pod prstima, nebo sljubljeno
kao marama. držtega držtega sjeklo je zrak;
nisam se osvrtao ali sam čuo – noć crni pucanj
reče ljubav je pismo. ja ga imam. krv boja jagode.