Crna pokrajina | Marko Pogačar

KAPTOLSKA KRONIKA

Sezona izmiče. vjetrovi jačaju, vlaga podiže
valove na plastičnom podu kuhinje.

vrijeme je posljednjih popisa, vršljanja prigradskim
šumama s psima, dugih vikenda, knjiga

zaboravljenih u ljetnim pletenim torbama,
pasusa nikad dokraja svarenih. nemam pse,

a neke knjige nikako ne razumijem. gunđam i
raspravljam ih s pametnijim prijateljima.

jedan je šank u gradu Zagrebu, potkraj sezone dok
snijeg još čuči u svojoj vreći, i mi ga glačamo.

zatim taj glečer krene, mokar i vruć od naših laktova,
i sravni benzinsku stanicu s nebom.

vrijeme slomljenih zubiju, tijelo mekano kao drek.
znam da se ne kaže zubiju, a ipak ne znam što bih sa sobom.

obzor se sužava, popodneva postaju neizdrživa.
lišće, carpaccio sjećanja, prelazi u univerzalni arhiv zemlje.

gole grane češljaju zvijezde, tramvaji mučno migolje,
no to se ne čuje. crne noći za srca, jutrima južna pomrčina.

osjećam kako podrhtavaju šalteri, šleperi napušteni u travi;
šume praznici bivših država. negdje još ima krvi.