Crna pokrajina | Marko Pogačar

GENERAL HRVATSKE VOJSKE KONTEMPLIRA NAKON ČITANJA MIHALIĆEVOG PRIBLIŽAVANJA OLUJE

Vidiš, i pjesme pjevaju o onom prije.
sve sami nagovještaji. slutnje.
vidiš da se i u pjesmi okreću leđa,
oblacima se ne gleda u oči.
tko bi uopće mogao spriječiti vjetar,
zaustaviti tu bezimenost?
nema on ništa; samo puše i puše.

usto svi su bili upozoreni.
gromovi su u poljima opasni,
i ovdje se oduvijek brzo smrkava.
ni naš mrak nema ime, samo to svoje mrak,
crno pod noktima kratko i jasno
kao naredba.

nismo mi nikad ni bili tamo, nismo životinje.
povukli smo se s prvim dimom.
sve smo napustili:
sigurno da smo i nešto od sebe
ostavili u tim prazninama.
sada se umjesto ruku
ondje k nebu podižu dimnjaci
vitki dimnjaci, rukavi vjetra.

nema to nikakve veze sa nama.
mi smo ipak strojari svijeta, govorili smo i radili,
a tko govori taj i griješi.
u dimnjacima i nišama sada se gnijezde ptice,
priroda slijepljena slobodom mrtvih:
savršeno je mirno.

čitajte. poezija je čista povijest.
pročitajte još jednom glasno kraj pjesme:
ništa se zapravo nije desilo.

nisam se osvrtao.