Crna pokrajina | Marko Pogačar

H. C. ANDERSEN BOULEVARD 50, KLASIČNO

Cijelog dana mislio sam o kruški.

probudio sam se osjećajući je kako se, zrela,
širi i skuplja do svoje srži i koštica
kao golemo srce svijeta.

u podne, kada je sunce zaista na svom mjestu,
zamišljao sam umjesto žutog smeđe i zeleno kako liju
ljubav na moje tjeme, u onu rupu koju je
ondje bušio bog.

u isto vrijeme mislio sam o kruški u tvojim ustima
i ne znam što me veselilo više:
trak sline što se, blistav, slijevao niz tvoj jezik
ili što je sve to bilo zbog kruške.
također napala me je tuga, čežnja za nečim tvojim,
ali ju je misao o kruški brzo odagnala
čuvajući mi dostojanstvo.

popodnevima sam ponekad sklon novim stvarima,
pa sam probao meditacijom skloniti krušku iz misli.
međutim um nisam uspio očistiti:
u blizini je zasjedao Hrvatski sabor,
pa su mi samo gluposti padale napamet,
opasne gluposti s kojima nisam znao što početi.

predvečer bio sam već umoran od razmišljanja
ali sam opet, sklopivši oči, vidio krušku kako se, svježa,
njiše u rupi prozora.
zgrozio sam se i ustao, jer su lebdeće stvari strašne,
zatvorio prozor i spustio zavjese, legao
no kruške ni tad nije nestalo.

poslije svega, već u dubokoj noći, s rukom na čelu
pričinja mi se sve slike svijeta stanu u jednu:
kruška, ogromna slasna kruška kako se sveti i planine,
kvrgave žute planine: moji zubi njen obzor.