Crna pokrajina | Marko Pogačar

O SLABOM VREMENU

Nije to nikakvo proljeće.
samo se cvijeće izvija tupo iz svojih čašica
i pčele pjevaju linoleum i tepih vjetra. zrak,
dubok i težak, uvlači se pod trave i podiže
trbuhe miševa: ne prođe dan a oni
razgrnu tijelo kao zavjesu i raznesu
kosti i iznutrice. nije to nikakvo proljeće.
samo vode u rijekama rastu i smočnice
čekaju da ih ispuni pusta novost. gdjegdje bogovi
guču iz grobova, kao golubovi. i njihov narod
drugom narodu kopa oči, no noću, to se dešava
noću. po danu pupa i u grad se vraćaju ptice: žice
teške od pjesme i zemlja plodna od govana zatežu grlo.
živice pužu u nebo. konobari iznose stolove
i muhe upadaju u čaše. zeleno brzo uči svoj jezik –
pouzdan rječnik čempresa, slova bukvi i breza;
čak i zemlja pod noktima spremna je cvasti. ipak nije
to proljeće. nije to ništa. nema proljeća bez tebe, dosta je
dosta je bilo laži.