Crna pokrajina | Marko Pogačar

GRICKANJE

Pišem te pjesme
milost u usta vjetra, sipi, košulje šume obješene
ako ne milost onda ptice za sačmom podivljale
deke preko kaveza konja, drhtavica u rukama, blagi sjaj
krzna-oka; siječanj navučen na godinu
kao rukavica

tako je, pišem te pjesme; šljive crvljivo cvjetaju
cestama pirkaju babe s umjetnim zubima, babe s uzorkom
tigra, njihove kose nose meke mirise zvijezda i brzih lakova
njihove kičme podnose godine, božanski pršljenovi
u tunel spleteni, njima maršira armija mrava

ja tako, pišem, kad mislim na tebe (mislim na tebe često)
vidim jednu konzervu deklariranu, nešto sitnim slovima pisano
samo unutra ništa, mrak dug kao dan u autobusu, širok
kao okovi. kada tu konzervu-tebe otvorim
na prsa legnu godine pasa u metal stiješnjenih, kao oprana kosa
lavež se raspe ramenom

ovdje ja sjedim i pozivam
kapi pčela da svojim žalcima kao jastuk za igle
to moje rame poškrope, da se žilama uspnu i u oči i tkiva nasele,
sjedim pozivam noć, noć-kino ulaznicu,
da me poklopi kao plava portirska šapka, kako čaša s debelim
dnom učas poklopi muhu. noć-okvir, kamion pšenice-noć,
šinterski obrt, opet odoli pozivu

ja ipak pišem te pjesme, gutam svoj jezik kao široki kaiš, slušam
kako se prašini spuštaju sitni češeri,
kako se zemlja muti u blato. kad se susretneš s mojim mislima
(s njima se susrećeš često) praznina tvoja odzvanja i pravi tragove;
kao pete u pustoj ulici kao kopita, bjesni djetlić u meni, kucka
trbuh pun tuđih satova