Crna pokrajina | Marko Pogačar

ONDA UMUKNU PTICE

Drveće, čini se, drveće. tako nešto će biti
to rogovlje sa svojim zelenim plijenom, prilozi,
radničke značke, široka leđa sestre, što sve,
mislim šuteći u dobro jutro svibanjskom šumom.
šuma je, treba priznati, šumica. ničeg od tamnog
šuma u njenim kostima nema, a i svibanj je, reći će,
tek u početku. u džepu hlača nosim ključeve, metalnu
čašu i knjižicu. u rukama ne nosim ništa. sve je to
bila priprema: poskakujem, grčim zglobove prstiju,
čekam da na mene nešto hitno i teško padne. knjižica
o svemu šuti, a šute i drugi prisutni predmeti. čaša,
ključevi, duše, čak i kiša u krošnjama; ni od kog ništa.
katkad se nešto zapali pa šumi srlja radosna plijesan.
šuma se onda sama od sebe uplaši, pa se uplašim i ja,
mislim, kako biti ravnodušan kad gori nešto
što ne znaš što je? drveće, tako će biti, drveće, znojim
se i pretpostavljam. ono se znoji još više: sve svoje iznosi
na zrak, kao kod dugog trčanja. jeleni priginju glave zemlji,
sudaraju se, ponekad rogovi pucaju. od slučaja do slučaja
iz njih se raspu svježe crvene jabuke. tko može do daha diše
i ide dalje. tko ne, ništa.