Crna pokrajina | Marko Pogačar

PORTRET S ODGODOM

 

Bila je duga godina. uz brdo su se u gomilama gužvali
kao mišići zgrčeni oblaci, iz njih je sišlo nešto nalik toplini
naglo predanoj proljetnoj kiši.

neko nejasno drveće: krošnje ušle u jamu dlanova, ušile
u sebe bijesne brabonjke zvijezda. korijenje runi zemlju.
kosti rebara pluća koja se nadimlju; iznutra dim

plete košaru beskorisnog i niskog neba. u svemu nema
suvišnog prostora; naše osi njišu i buše svod, kao trstike.
čovjek je čep. crni otvarač noć. tako te se kiša dočepa; lije

u grlo cipele, puste u pustoj ravnici.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.