Crna pokrajina | Marko Pogačar

GREJPFRUT, LISTIĆI NOĆI

S lijeva prozor pod prvim snijegom, zastrt
njegovom čipkastom zavjesom,
krhak elizabetanski vrat koji će pasti
s prvim pomakom kvake, prvim zrakama
onog što s jutrom dolazi; sigurno dolazi.
za prozorom, u tami sobe, ti: šećeš sa svojim pitanjem
kao sa psom.

s desna bijeli betonski zid. neprozirnost u čistoj formi:
bez obzira na to što donosi površina,
sitne utore, brežuljke, slične onim na jeziku
ili na tvojim prsima, onima koji govore: dobro je
ili tako je gorko– ispljuni i ponovno napuni
usta nečim obzirnijim; zmijama, zrnjem,
riječima sklonijim svojem značenju.

sve je to bilo čekanje. plod je sada raspolućen,
nad njim se skupljaju pčele, poskakuju
oko njegovog srca poput upravo pečenih kokica.
pogled je prisiljen pratiti njihovu putanju,
uši ogrnuti se, kao kaputom, praskom prozirnih krila –
zvuk, zemlja bez teritorija; pejzaž u nježnoj množini.

pošteno: tebe nigdje u tome nema. u gaćicama i tijelu
ležiš leđima sljubljena zidu, kao ledenom ljubavniku.
prerano je da razgovor počne teći, kao kapi na prozoru,
jer snijeg se polako topi, i pčele nestaju, plod se
ponovno sastavlja, kora zastire njegovo golo srce.
nema više vitalnih sokova, s lijeva zamagljen prozor, s desna
bijeli betonski zid; niz grlo klizi posljednji žeton noći:
grad se sprema
da doručkuje.