Crna pokrajina | Marko Pogačar

GULJENJE

Kupač je zaspao, na prsima, suh,
leđa podmetnutih pod nebo.

obluci, jaja nepoznatih ptičjih vrsta,
u nosnicama se liježu i divlje šapuću;
kožu, poput šatora na okvir kostiju napetu,
ponudio je podnevnom suncu.

tako taj stolnjak, crijep na rebrima,
ubrzo crvenim postaje.
prostrt između mesa i sunca-bata,
njime bujice sitne prhuti skakuću:
mlaćenje vjetra odron mrtvog tkiva izaziva,
spremna, kreće nečujna leđna lavina.

kupač je budan već satima. osjeća na sebi ogroman
pritisak svjetlosti, težinu sjene. ipak ukopan ostaje.
prženje učas postaje neizdrživo. kožu podižu plikovi
i već on sam toplinu isijava:

izdaja sunca je očita, i kao peć mora vruć biti čovjek
da taj svijet oko sebe otopi.