Crna pokrajina | Marko Pogačar

POTJERA

Crni pas progoni crnu pticu. okolo ključa
utorak. ti i ja trčimo, tragična tehniko,
zapinjemo o korijenje, grane, rodbinu
– gledamo visoko gore,
tamnu mirisnu tvar, tu stvarnost –
pod miškom nosimo novine, ništa
je naša posljednja pošta, dalje od ništa ne može.

i vrijeme, ja kažem, vrijeme, kažeš ti
i sve poteče – netko otvori vrata pobjegne pas,
i bude svijet srebrna krletka, i iz nje pobjegne ptica.

grad se tad sabije, čitav grad u jedan prljavi prozor,
kao zvijezda u crnu rupu, kao prljavi rupčić u džep.

i svi koji hodaju sa svojim ništa u zubima, svi sa
svojim strahom pod jezikom i rukom u hladnim rukama,
svi sveti, pekari, sekretari i vođe ustanka, trudnice, svi
oni u mjestu smrznu, gledaju –

brz kao kamen crni pas progoni crnu pticu, još bržu.