Crna pokrajina | Marko Pogačar

POVRATAK

Treba mi čišća pjesma kažem sam sebi
i mislim dobro je. a nije dobro. uskoro odlazim
na put, ne pakiram se, ne ulazim u mrak
niti u kutije, iako daleko putujem. čistoća pjesme
me muči. njena čvrstoća, ruka, razlog
zašto je ovdje; ono zbog čega me,
još uvijek čujna, još uvijek tajna, čeka kući,
po povratku. cijelo je vrijeme sa mnom; sa svojim
golemim remenjem. gnječi me, pritišće,
kamo god pošao iz nekog raskršća guta, govori:
vrati se, zatrpaj, popravi; čini sa mnom što moraš,
samo me izbavi. ja je razumijem. i sam, ponekad,
poželim da netko dođe i rastvori me. izvadi igle,
otkopča gumbe, razveže vezice cipela i ja se tako,
golo, u nešto dugo i dobro rasplinem.
no nije dobro. uz prozor vlaka promiču gradovi,
uz gradove promiču guste oči. imena koja im
tako pristaju mire me, povratka nema, nema zajedničkog
načina i ja znam da u pjesmu neću ponovno ući.
kada se vratim plivat ću, jest ću, zarezivat ću džepnim
nožićem stvari, ali pjesmi se neću vratiti.
konačno kući, u kućnim papučama, sjedim u naslonjaču–
radio pišti, mačak mijauče, mlijeko se prelijeva preko rubova.
ovo su posljednje riječi.