Crna pokrajina | Marko Pogačar

PJESMA KATRANA

Vidim: dim se polako penje,
svija se,
sličan beskonačnoj plesačici
suočen s najširom šipkom neba.

penje se jer se penje.
postoje svjedočenja.
postoje oni koji su vidjeli,
sklupčali se u jezik i zakopčali u svoje oči,
no njima ne vjerujem.

ne vjerujem jer ne vjerujem.

noć je, i svijest je još uvijek lažna.
jutra u večer po kratkom postupku prelaze,
prijeki sud suncokreta
za to uzgaja dokaze.
prelaze zato što prelaze.

kao što kojot prelazi cestu,
prelazi nedjelja u ponedjeljak i ponedjeljak u tupu radost,
kako igrači prelaze
iz jednog kluba u drugi.

kao što sve što jest u nešto prelazi –
vidim dim, proces raščlanjen do anatomije,
raskošnu pokaznu vježbu.

vidim ptice, bezoblična i tajna jata,
ponekad bljeskove, parlament vrabaca, avijaciju
i noću zvijezde.

ležim na ravnom betonskom krovu rasprostrt
nalik kori za pitu: crno
nasuprot crnog.
čitavo vrijeme čekam.

čekam tko će me konačno posuti zvijezdama,
tko će pitu zamotati i strpati je u tamnu pećnicu,
da se i ja, s jutrom, u nešto pretvorim.

čekam jer čekam.