Crna pokrajina | Marko Pogačar

SVI TI SATI NA NOGAMA

Maslačci, makovi, gluha stabla
mrak koji se može rezati, lisice, lisice,
mrtvi znakovi; nešto što raste uz cestu.
nikako potočnice. nikako ubod u tu
prostrtu površinu, ruka koja ih prinosi očima,
poljski put između nigdje i nigdje, istisnut
kao zubna pasta iz tube.

maslačci, makovi,
mrak oko najbolje oštrice. nikako potočnice.
nikako sjeme smrti. pogled koji mi govori:
“prvi čovjek na mjesecu“, ili “goruća naranča“, ili
“pčele su, goleme pčele jutros izbole moje obraze
i sada stojim pred tobom strašan i glup
kao balon na uzici“.

nikako potočnice. maslačci. makovi.
nešto opće u prizoru; govor koji ne vodi nikuda.
zemlja spaljena, pupanje odavno završeno, urod
koji lipanj ne dijeli s tobom.
pogrešan udar u taktu motora, paljenje koje bi
moglo povući teške riječi: maslačci, makovi, seoski mrak,
nešto što lako plane. potočnice. nikako potočnice
ponavlja dosadna pjesma, i sve je već prihvaćeno:

noć, tamni glagol; tučci na rubu ravnice.