Crna pokrajina | Marko Pogačar

MESNI ROMEO

Stajao sam na prozoru golih prsa, vikao
volim ćufte, najviše volim ćufte, dolje je far kao
flak prste kada se goni sabljarka rezao noć
dijelio mrak na dvoje. jedan je pas, gubav i brz,
zaspao u lokvi vlastite sjene, mlaki koja se pomiče
kako se u snu pomiče pas; kako ga pohode u snu
misli o vrućoj srnećoj utrobi.

taj topli trak svjetlost, neopipljivi tepih, teče između čestica
nalik na klin. provlači se, trlja leđima o bijele zidove,
bljesne o zube, da bi završio u jednostavnoj logici čempresa.
mašina koja u mjestu turira
u nebo podiže stručke bezglasnog dima. kada na njega svjetlost
u svom krivudanju iznenada nabasa,
u oblacima konzervirani kukci i noćni leptiri, goruće točke,
zatečeni lebde u mjestu. povežu li se točke masnom olovkom
u zraku titra precizni portret mećave, obris i flota šume.

tako: već su postrojeni heroji koji će šumu sasjeći. oštrice
sjekira sjaje nalik na oči, kad ih obliže far. tišina reži, bježe
mirisi povučeni u kuće. čuju se samo mjehovi cvrčaka i ja
koji s prozora urlam volim ćufte, kako suludo volim ćufte,
i zatim je netko, možda i pripit, prošao, pitao: a kakve to ćufte voliš?,
i ja sam rekao u sosu, u paradajz sosu, u onoj trorogoj konzervi,
zna se kako se jedu ćufte! i noć je zapekla crna kao kut tavana, hladna
kao sjeverno srce.