Crna pokrajina | Marko Pogačar

KRASTICE

Popodne trune na svojim klimavim nogama,
kopni, tele koje neće dospjeti k mesaru,
pašnjak okupan mukom, sve se
u nekoj večernjoj svijesti sabire, mutnoj
i sebi pripuštenoj: posteljice na niskim granama,
krv na oštrici trave, rogovi tek
u tragovima, poput svakodnevnog otrova;
zubi rasuti opasnim susjedstvom usta.

iskušavam logiku sitnih pomaka,
promatram: svjetlost je mjera svih stvari.
tikve izrezbarene na pravi način,
konzerve otvorene beskonačnosti susreta,
obložene hrđom koja okiva kvake, nudi
pogled na mehanizam zemlje, njezine krastice,
poslagane po prozorskoj dasci.

teško je reći što započinje. svjetlost koja iznutra
puzi zidovima liježe tihe travanjske sjene
tikve cvjetaju, hrđa se runi: može li zima svojim
zubima zatrti prašnike, i pašnjak kopni pod kopitima;
tele ustaje, otresa sa sebe slinu, njegova njuška
upija mokri zrak; s truleži je, čini se, ipak svršeno.

sada zaista, iz nekog prašnjavog spisa,
na nebo silazi noć: ono je oblači kao najdraže cipele.
prvo lijevu pa desnu, zatim vezice, i noć je
napokon stabilna. konačno ona je u svojoj kući, na nebu,
u grlu teleta: tama šumi u mojim ušima,
u šumu krošanja koje se nad nas suviše prisno naginju –
pritišće težina noći; pečat koji potpisuje spis.