Crna pokrajina | Marko Pogačar

PORTRET NOĆI U DOBA NJEZINE TEHNIČKE REPRODUKTIVNOSTI

Takav je portret noći: pejzaž umnožen
u mnogo kopija. možda nezgodno. mnogo.

poziv zakucan na svaki prozor.
u svaki tunel, na svaki dom, svaki glas

kojem je grlo rov, a uho izbor i grobnica.
u čekaonici svake provincijske stanice.

portret noći je noć; toliko tajno. crno korijenje
crno nebo podupire. debla uvis sprovode vodu.

i ona odlazi, u smjeru neba, gdje se noć sužava
u konjsku žilu i konzervu.

zatim polako. polako kapi s rubova
natrag u sliku. u njenom dnu, gdje trunu datumi,

ti. ti bijesna baterija. pristavljaš lonac s čajem–
ulažeš svu nježnost svijeta ne bi li tama odustala,

sobom se prosuo svijetli i topli miris, no
noć je jača. okreće stranicu, sklapa se; pritišće

hladni herbarij.