Crna pokrajina | Marko Pogačar

RUKE

Kraj moga prozora su proletjele ruke.
vitke, dugih prstiju, kao u nekog klavirskog virtuoza,
izvele su pred pogledom, s jedne i s druge strane povijesti,
topao pljesak kojeg popodnevima pomno i s radošću pratim.
štoviše, ruku je bilo više, reklo bi se: čitav jedan pljeskački orkestar.
dok su još bile u vidokrugu, podsjećajući
na grudvu zla koja se skupi u dlakavom pupku svijeta,
s prijezirom sam frknuo prema atlasu na najvišoj polici.
nemam najmanjeg pojma kako je tim pticama zapravo ime,
kako ih bilježe hermetične ornitološke knjige – priručnici za dobro
ugođeno oko i lošu dušu. za nas u kući one će uvijek ostati takve:
izgubljene u svojoj uvjetnoj sličnosti, u mladom krajoliku,
odvojene od nebeske gadosti. takve ih, sklopljenih ruku,
s mačkom u krilu promatram kako plutaju toplim popodnevom.
kako se, svega nesvjesne, gnijezde u svijetu i tekstu. a ruke?
njima je, njihovim otiscima, suđeno ostati u imenima, s onu
stranu stakla i daleko od mačjih očiju. krvi željnih podbuhlih očiju
kojima ne promiče ništa.