Crna pokrajina | Marko Pogačar

TIKVA

Svugdje okolo tiha radost.
koštice bubre od objave, grkljani
od gluhog otvora usta. ništa se
još nigdje ne širi; sve je tupo, sve toplo, sve
do guše u dobroj budućnosti.

traje epoha kora.
zatvorenost u dugom zrenju, zeleni zakoni.
zastupljenost u svijetu bez
svjetla gdje mrak puni rebra i svinje nečujno pupaju.

zatim stiže punina.
zabrana ulaska vjetru, pogledu, zubima;
svemu što prije ulaska kuca, što kaže mogu li.
stiže grozna zaokruženost. kljucanje iznutra
po rubu vlastitog svijeta; poriv da se prozori otvore
i svinja pusti u zrak svoj pelud.

odjednom svemu postaje tijesno.
širi se, glasni se, tupi se, i to se čini temeljito.
otvorenu obzoru u susret puže strašna linija svjetla:
opne pucaju, iz kore provale riječi; taj rez, ta slika, sjekira
apsolutna šupljina.