Crna pokrajina | Marko Pogačar

TRBUH

Vremena trebam, vremena vidim i sebi govorim
vremena koje unosi iznosi
kao čovjek s hranom i govnima i radnik u čeličani
kad žicom omata grudi.

onog vremena koje iznosi
vremena koje unosi, da, jedno i drugo čini.
kako su seoske ceste dvosmjerne, uske kao nogavica
i nemoguće se ondje okrenuti – jarci,
izrovano grumenje, blago dokle dopire pogled –

kao što je dvosmjeran autoput, ali smjer moraš poštovati
smjer; znakovi, olupine
i jastrebovi na kolcima ne ostavljaju mjesta sumnji.

kako se kalio čelik. kako se blato sručilo s neba,
tako se rodila moja potreba: iz čistih stvari.
produžen, kičme koja u korijenu uzima život zmije,
kriv kao mladica, slabe krvi i lošeg zagriza,
bio sam rano usmjeren riječima.

jezik je, kao i uvijek, dolazio odozdo. zatim odozgo, kako
to obično bude kasnije. s knjigama, mlijekom i muhama.
djed i otac bili su armija. majka je ostala majka.
između je stajala ljubav i nije ostala – vidim
ljubav vrije i melje i povija se na vremenu.

zatim ti. ti kompas. ali ne da pokažeš smjer, ne da zavodiš;
da te je moguće imati. smjer je jedan i s tobom.
kao breskva i koštica. tijelo i trajanje, izvaci zime – vidim

dolje u mome trbuhu nešto se odavno sklupčalo, skončalo život.