Crna pokrajina | Marko Pogačar

MRTVA PRIRODA S NEPOZNATIM

Kao tepih smota se plahta ravnice
i stisne u svaku kost.

vlasnik kostiju (taj, sjeverni lovac,
zavjerenički skriven se pred slikom osjeća)
vidi u okviru svijeću, četiri oraha, dunju
i nešto za što nije siguran što je.

jedno je ipak sigurno: bezgrešna statika prizora.
vjetar je ostao za nekim odsutnim oknima,
zaključan u promatračevu sjećanju.
plamen, ukočen, ne poigrava; orasi se ne pomiču.

i tada pripravnik kustos (izvana dosadan,
iznutra studenticama njemačkoga zanimljiv)
rastvori zavjesu i pusti u sliku divlje i vruće svjetlo.

sa sunca ono pređe na svijeću, propuh podignut
s prozora donese vjetar i zapuh zahvati plamen;
orasi se počnu bučno kotrljati. međutim za čitav proces učas,
brzinom ugriza nastupi zastara

(dunja odnese svoj miris, skriveno skrivenim ostane)