Crna pokrajina | Marko Pogačar

VRIJEME ODVAJANJA

Naravno da ih je teško izreći. gomilaju se na nebu
grla kao grozdovi zvijezda, konzerve
ili zaboravljene ljubavi.

i takve, u sebe zgrčene, šake u dlan još nerascvjetale,
puštaju zube u sve što dohvate,
na sve bacaju sjene.

sjene rendgenskom snimku mećave slične,
nered zbrisan kratkom tišinom, nečim što neće trajati.
a zatim hoće. i to će vrijeme,

zmija koja iz tvojih kostiju izlazi, teći pješačkim
stazama, jarcima,
kanalima u kojim tijela kreditnih dužnika leže.

u njihove snove također ulaze, kroz brojke i korijenje.
i vjetar koji podiže samoglasnike, vitla veznicima
čvorove suglasnika pod vjeđe zakiva.

na nebu ničega novog. ničeg novog u golemim gluhim gradovima,
pod krovom oblaka s kojih mrtva kritika pljucka,
ničeg u tijesnom hodniku usta.

ipak dolazi vrijeme napuštanja. otvorenih vrata i prozora,
podignutih zastava dlanova, lišća koje se pomiče,
čini od šume groznu i brzu haljinu.

dolazi vrijeme odvajanja, kotrljanja preko jezika i crnih žlica,
kroz zrak koji okružuje šumu, tu kišu zubiju
na koju sječiva sjekira nasrću, riječi: kako ih izbjeći?