Nikad nije plesao pogo | Mario Brkljačić

UBIJATI

probudila me vika odozdo
slušam kako puca staklo
čujem neke udarce
pa jecaje
tresak ulaznim vratima
ustanem i primaknem se prozoru
gledam ga kroz prljave zavjese;
čovjek mojih godina
sjeban i pijan
iznajmljuje mi potkrovlje za sitnu paru
ima tu ženu i kćer
i ono što mu, čini mi se, najteže pada
taj život s kojim ne zna što bi
samo u gaćama sad stoji nasred dvorišta iza kuće
pa teturajući krene prema gajbama sa zečevima
vadi jednog po jednog pa ih
ubija
kćer stoji malo podalje i preklinje ga;
tata, ne radi to, molim te!
zaista bez ikakve zlobe
pomišljam kako će, kad sve ovo prođe,
ručati to meso, piti domaće crveno vino
nedjeljne mise