Nikad nije plesao pogo | Mario Brkljačić

ONA ŠUTI I GLEDA ME RAVNO U OČI

Ona reče mogli bi u kino. Mogli bi u kazalište. Mogli bi otići u šetnju. Mogli bi sve što poželimo.

Ja gledam turnir K-1.
Dečki se pošteno trude u sakaćenju, a maleni japanci u gledalištu šire oči, ručicama pokrivaju usta i poskakuju na svojim sjedalicama.

E, sad, slijedeće pitanje se neizostavno nameće: Zašto je taj, hm, sport, toliko popularan baš u Japanu?

Možda zbog samuraja, liberalnog kapitalizma, tradicije žrtvovanja, preteškog rada?

Ali, nekako mi se ipak čini da to nema veze ni sa čime od navedenog.

Zapravo, ne mogu se oteti dojmu da taj maleni gledatelj, u ringu vidi svoga šefa koji okrvavljen pada na leđa, a on, taj gledatelj, skače na užad, širi ruke i urla, u prijevodu, nešto kao: Nebu mene niko jebal!!!

Ona šuti i zuri u ekran i odjednom reče: Reci mi nešto lijepo.

Molim?

Reci mi nešto lijepo.

Ona često zna uletit s takvim stvarima i moram priznati da me tada totalno zbuni.

Nešto lijepo, nešto lijepo… mantram.

Ona šuti i gleda me ravno u oči.

Mm… nešto lijepo… nešto lijepo, mrmljam si u bradu.

Ona tad odmahne rukom, ustane, počeše se po nadlaktici i reče: Kakav si ti pjesnik kad ne znaš reći nešto lijepo?

Pa ode u kupaonicu.

Ja ostanem zuriti u nekog gorostasa koji upravo ulazi u ring.