Nikad nije plesao pogo | Mario Brkljačić

TUŽNO JE ZNATI

još u osnovnoj školi
on je znao što će biti kad odraste.

zvuči glupo,
ali zaista ima ljudi koji već kao djeca
znaju ono što većina nas
ne otkrije do kraja života.

kad su mene, recimo, pitali
Što ćeš, Mario, biti kad odrasteš?
odgovorio sam: Hm, nemam pojma.

on je imao vlastitu sobu s pisaćim stolom.
imao je vlastitu biblioteku.
uvijek pospremljen krevet.
obrisanu prašinu na policama.
imao je četiri para kućnih papuča: dvoje ljetnih i dvoje zimskih.
naravno, nekoliko pidžama.
bio je uvijek očešljan i s podrezanim noktima na rukama.
zube je prao i u školi.
u nju nikad nije došao bez sendviča i soka.

kad ga je jednom prilikom učiteljica pitala:
Što ćeš, Davore, biti kad odrasteš?
on je ustao iz klupe, ukipio se i ispalio:
Kad odrastem, učiteljice, bit ću sudac!

moram priznati da sam ga se bojao.
iako su se svi u školi bojali mene.

bojao sam se tog zapravo odraslog čovjeka.
te greške u tijelu djeteta i
kad sam jučer dobio sudski poziv
i kad sam zakoračio u sudnicu…