Nikad nije plesao pogo | Mario Brkljačić

DIM, VATRA, VODA, DUGA

ne, ovdje se ne radi o otuđenju
a bogami
ne radi se ni o usamljenosti
o poeziji pogotovo

ovdje se radi o kasnom proljetnom poslijepodnevu
radi se o iznajmljenoj sobi na kraju grada
radi se o samotnosti koja nije uvjet ni za što

ima nešto prokleto oslobađajuće kad skužite
da su ljudi opasni
da je demokracija riječ
da je budućnost strah
da je vaš muž lijen i glup
da je vaša žena koza
da vaše dijete nije ništa posebno zato jer je vaše
da je baš sve gnjavaža
da novac nikad neće doći
da je ljubav neisplativa
da je smrt spora
da bla-bla-bla

ovdje se radilo o sjeni koje više nema na zidu
ovdje se radi o tuđoj sobi
već praznoj limenki piva
već praznoj kutiji pljuga

o plamenu koji liže prljavu plahtu
o pijanom smijehu
o smrdljivom gustom dimu koji ne da disat

o vrištećim sirenama vatrogasnih kola
o uplašenom psu koji grize lanac
o ruci na ustima susjede kojoj buktinja pleše u očima
o dugi koja se rađa iz vatrogasnog šmrka