Nikad nije plesao pogo | Mario Brkljačić

USKRS

 

Čuj, bio je taj blagdan i stara mi je nenadano pokucala na vrata.

Otkud ti, i još tako rano – promrsio sam i otišao se umit.

Popili smo kavu, popričali malo, ono, u stilu, sine moj, dokle ti misliš živjeti ovako sam, u tom potkrovlju, u tom mraku, neredu itsl.

Otpratio sam je do tramvaja.

U povratku sam popio pivo u dežurnoj birtiji.

Čudio se djeci koja se, jeboti, dosađuju pred zgradom.
Ne možeš vjerovat, svijet fakat ide u kurac, pomislio sam, kad djeca više ne znaju što će sa slobodnim vremenom.

Došao sam doma, zaključao vrata, uključio mobitel koji je zapištao dvaput:
neke obitelji su mi čestitale Uskrs iako nemam pojma o kojim je ljudima riječ.

Smotao sam joint.
Pio sam pelin.

Onda sam ogladnio pa sam pojeo sve četiri pisanice koje mi je donijela stara.

Uvukao sam se u krevet, pokrio se dekom, upalio tv.

Cijelo vrijeme urbi et orbija sam se podrigivao po sumporu i nekakvoj kiselini.

Papa je izgledao vrlo loše, na Rim se spustila kiša, puhao je jaki vjetar i skoro mu je otpuhao govor.