Nikad nije plesao pogo | Mario Brkljačić

REKLA JE KAKO JOJ JE SVEGA DOSTA

došao sam na trg nešto prije dogovorenog vremena
usidrio se kod ljekarne
zapalio pljugu
promatrao svijet
kumice koje prodaju cvijeće
cigančice dosadne kao muhe
s dolca su dopirali čudni mirisi
skupi i jeftini parfemi pomiješani s mirisima sira i ćevapa
došljaci su ispijali svoje kave u kavani
ura je išla točno
ban se kočoperio na suncu
tramvaji su vozili po redu vožnje
s jumbo plakata strogo me gledao franjo tuđman
kad je stigla zagrlio sam je i poljubio
zamaknuli smo u radićevu i krenuli prema gore
šetali smo gornjim gradom
napokon, završili na bilijaru u mesničkoj
prostor je bio zagušljiv i mračan
bili smo jedini gosti
pričala mi je kako živi s maćehom
koja ju pokušava izbaciti iz stana njezina pokojna oca
kako u džepu ima presudu o iseljenju u roku 15 dana
kako nema love za odvjetnika
kako ne zna što će
kako nema kamo
kako joj je svega dosta
kako je prije tjedan dana dobila otkaz
kako nema što jesti
dobro, ni ja nisam stajao nešto spektakularno bolje
ali imao sam taj posao i redovnu plaću
dvoje sjebanih ljudi za bilijarskim stolom
čuj, rekao sam, hajmo do trga maznuti po hamburger
kad smo izišli
kao u nekom filmu našli smo se na ničijem terenu;
gore, barikada od policijskih specijalaca
dolje, kod skretanja za saloon, ista slika
zbunjeno smo se osvrtali oko sebe;
dvoje ljudi nasred ceste
i krepani golub koji se nakljukao
otrova za štakore