Nikad nije plesao pogo | Mario Brkljačić

PEDERČINO, NI ZA TO NEMAŠ JAJA!

vidiš, trideset sedma nam je
i kad se ogledaš oko sebe
sjedeći u ovoj sobi
shvaćaš da se stvari nisu posložile
onako kako smo mislili da hoće;
sami, bez ičega
čak i bez djece
ti ležiš i čitaš knjigu
ja zurim u elektroničku bjelinu
ne piše mi se zapravo
ne izlazi mi se van
(vani je još gore, barem tako osjećam)
mislim da smo se šutke predali
baš kukavički
skriveni tu i sami
u ovo nedjeljno jutro
dok vani rominja kiša i krošnje pjevaju
vjetar donosi zvonjavu
bezvoljno
turobno
depresivno
nećeš mi vjerovati ali
otkad se sjećam to je tako;
glupan koji se bojao živjeti
glupan koji nema hrabrosti prestati pisati