Nikad nije plesao pogo | Mario Brkljačić

NA SREĆU, SAN

 

slušajte
bila je nedjelja
i ustao sam vrlo rano.

sjećam se da sam sanjao ono što bi mnogi nazvali uspjehom:
nosio sam skupo odijelo
a ispred vile
na jutarnjem se suncu bljeskao maybach.

dok sam prilazio automobilu
namirisan i gizdav
imao sam onaj nadmoćni izraz lica
hrvatskog novog bogataša.

onda sam se uvalio u sjedalo
napravljeno od koža divnih mrtvih životinja
upalio sam motor
pa md plejer.

ubacio sam automatski mjenjač u vožnju.

ispod kotača koji su nosili 200.000 eura
dok sam rulao prema glavnoj cesti
prštao je šljunak.

zatim sam se probudio
sav užasnut i mokar
jer baš kad sam došao na glavnu cestu
iz snažnih je zvučnika meketala Minea.

odahnuo sam
vidjevši svoju djevojku koja je mirno spavala
a na stolu su bile tri prazne boce vina.

zatim sam ustao i obukao se.

dolje
kod brajde
preplašio sam mačku koja me prestravljena
zumirala u oči kao da je ugledala pit bula.

onda je s poda zgrabila pileću glavu
i u jednom je skoku već bila skrivena negdje u gustoj brajdi
iz koje je u nebo prhnulo jato živčanih vrabaca.

potom mi je gazdarica
strateški nalakćena na okno prozora
zaželjela dobro jutro
dometnuvši
da će nam morati povisiti stanarinu
jer cijene lete u nebo.

kao i cigani, rekao sam
nego, gazdarice, ne vidim pred kućom svog maybacha?
znate li gdje sam ga parkirao?

kaj?

gordo sam koračao pustom ulicom
baš kao onaj šerif iz prastarog točno u podne
i osjećao sam njen pogled na tjemenu
ili me je to peklo sunce
koje se rađalo tamo
na istoku
iznad jakuševca?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.