Nikad nije plesao pogo | Mario Brkljačić

NA SREĆU, SAN

slušajte
bila je nedjelja
i ustao sam vrlo rano.

sjećam se da sam sanjao ono što bi mnogi nazvali uspjehom:
nosio sam skupo odijelo
a ispred vile
na jutarnjem se suncu bljeskao maybach.

dok sam prilazio automobilu
namirisan i gizdav
imao sam onaj nadmoćni izraz lica
hrvatskog novog bogataša.

onda sam se uvalio u sjedalo
napravljeno od koža divnih mrtvih životinja
upalio sam motor
pa md plejer.

ubacio sam automatski mjenjač u vožnju.

ispod kotača koji su nosili 200.000 eura
dok sam rulao prema glavnoj cesti
prštao je šljunak.

zatim sam se probudio
sav užasnut i mokar
jer baš kad sam došao na glavnu cestu
iz snažnih je zvučnika meketala Minea.

odahnuo sam
vidjevši svoju djevojku koja je mirno spavala
a na stolu su bile tri prazne boce vina.

zatim sam ustao i obukao se.

dolje
kod brajde
preplašio sam mačku koja me prestravljena
zumirala u oči kao da je ugledala pit bula.

onda je s poda zgrabila pileću glavu
i u jednom je skoku već bila skrivena negdje u gustoj brajdi
iz koje je u nebo prhnulo jato živčanih vrabaca.

potom mi je gazdarica
strateški nalakćena na okno prozora
zaželjela dobro jutro
dometnuvši
da će nam morati povisiti stanarinu
jer cijene lete u nebo.

kao i cigani, rekao sam
nego, gazdarice, ne vidim pred kućom svog maybacha?
znate li gdje sam ga parkirao?

kaj?

gordo sam koračao pustom ulicom
baš kao onaj šerif iz prastarog točno u podne
i osjećao sam njen pogled na tjemenu
ili me je to peklo sunce
koje se rađalo tamo
na istoku
iznad jakuševca?