Nikad nije plesao pogo | Mario Brkljačić

190 MRTVIH KUNA

Slušajte,
prvo što mi je palo na pamet
kad sam pročitao taj oglas u novinama
je Hankova pjesma Ništa nije djelotvorno kao poraz.

Jebiga,
dao sam tih 190 mrtvih kuna
i za uzvrat sam dobio uplatnicu i neku mutnu nadu
da ću na toj radionici kreativnog pisanja nešto naučiti.

Eto,
ja, koji sam školu zaista mrzio
sjedio sam u toj dvorani
naravno
gore
u zadnjem redu.

Dosađivao sam se
vrpoljio se u škripavom stolcu
bilo mi je vruće
i žao što nisam ponio limenku kole.

Kako ništa ne možete naučiti gledajući neku pornjavu
tako ni pisati nećete naučiti na radionici kreativnog pisanja.
Morate biti poraženi da bi mogli dalje.

O, da!
sjećam se tog dana.

Čekao sam je u Blatu gdje sam bio stalan gost
i na živce su mi išli subotari
koji su tamo recitirali svoju lošu poeziju.

Ona nije bila lijepa
imala je kravlje oči i astmu
a usta je držala otvorena
kao debil.

Ja sam bio ružan, sirov i glup
(to sam i danas)
i pogorio sam na koncertima
Black Flaga
Uk Subs-a
Partibrejkersa
D.O.A.
The Exploited
itd.

Kasnila je, jebem joj sestru, nekih pola sata
i kad je napokon stigla
odmah sam joj prišao i izveo na ulicu
rekao sam joj: Sori, nisam znao da je ovo rupa!

Onda smo otišli u Dubrovnik
gdje su dolazili obrtnici iz Ilice
kurve
i kockari.

Sjećam se
pio sam pelinkovac
a ona je cuclala frape od jagoda
i onako pognuta nad čašom
sa slamkom u ustima
gledala me kravljim očima
dok sam se upinjao zadiviti je
lažući
kako namjeravam upisati likovnu akademiju
i da ću unajmiti atelijer u potkrovlju
na što je ona dodala
da to nije potrebno
jer ima prazan stančić u blizini Britanca
i da će mi dati ključeve.

Istina je
u to sam se vrijeme malko furao na umjetnost
volio sam Luciana Freuda i Francisa Bacona
čitao sam Hanka i druge američke prljave realiste
a Godarov film Do posljednjeg daha
s nenadjebivim mladim Belmondom
gledao sam osam puta.

Njoj je umjetnost bila besmislena
otprilike kao puštanje zmaja, ribičija ili slaganje pazla
kao ostaci nečeg djetinjastog u čovjeku.

Završivši s pićem
otišli smo pogledati taj stan:
u prizemlju
s pogledom na vrt
i
seks
je bio nespretan i smiješan.

Sjećam se
zapalio sam pljugu dok se ona tuširala
čak sam se poigrao s mačkom
koja je skočila na prozor.

Ona je rekla (ne mačka): Kako ti se čini?
Na što misliš?
Pa, na stan!
Ah, da! gledaj, mislim da mi neće odgovarati.
Zašto?
Pa zato jer ima premalo danjeg svjetla, a i ne bih htio da se tvoji starci napikavaju ovamo – rekao sam.

Slegnula je ramenima
i nagnula je glavu trepćući onim kravljim okecima.
Slušaj, rekao sam, unajmit ću atelijer za kojeg ćemo znati samo nas dvoje!
Bit će to naš golubinjak!
Bubnuo sam tu ljigu i, začudo, nje se to jako dojmilo.

Tad sam shvatio da većina žena
ima jako loš ukus
i da zato tupani furaju ljepotice
a zgodni frajeri se vucaraju gradom s gaborima obješenim oko vrata.

Naša je veza kratko trajala.

Čuo sam da se udala za nekog informatičara
ali to, ionako, više nikog ne zanima kao uostalom
ni poezija.