Nikad nije plesao pogo | Mario Brkljačić

HAJDE, TO JE OKEJ

 

telegram s burze

stigao mi je tog jutra na ruke

čitam, tvrtka traži djelatnika mog profila

hajde, to je okej

večer prije sam se, iako nisam namjeravao, olešio

hm, nabasao sam na škvadru i na brodu smo si
izbijali posljednje kune iz novčanika

preko ograde betonskog broda rigao sam u smrdljivu sivu vodu koja se pušila kao vrela juha od gljiva a mostom su tutnjili teški šleperi natovareni smrznutim lešinama

svako jutro lešine stižu u grad, drage majke!

onda sam nazvao frenda da mi objasni kako se veže kravata

ipak, umjesto na razgovor, onakav upicanjen, s katastrofalno svezanom kravatom, odšetao sam, u kurac, do birtije

prvo je nastao muk
a onda je škvadra prasnula u smijeh

tjednima poslije bio sam objekt opće zajebancije

ali na konto toga jedno sam vrijeme pio badave, a to danas,
priznat ćete, nije ni tako mala stvar