Nikad nije plesao pogo | Mario Brkljačić
DATI OTKAZ I OTIĆI NA PIVO
Slušaj, tip mi veli, u govnima smo, račun je blokiran, nemam love za plaće.
Ja sjedim za stolom i gledam kroz izlog.
Ispred lokala je parkiran njegov novi automobil.
Vidim bijelu krunicu obješenu o retrovizor.
Razmišljam kako ću platiti stanarinu, šta ću jesti i ta sranja.
Onda se okrenem, ustanem i kažem mu: Direktore, prodajte taj auto.
On me začuđeno pogleda.
Sjednem na stol i zapalim cigaretu.
Diša se uzvrpoljio, ushodao se gore-dolje, gleda me ispod oka, nije mu drago što mu rušim autoritet pred ona tri imbecila koji su spremni raditi za badava.
Oni bulje u kompjutore, prave se da ne čuju tu spiku, ponašaju se ko pizde, kao da to nema s njima nikakve veze.
Diša sjedne za stol i nastavi raditi kao da me nema.
Jedan od one trojice imbecila donosi mu neke papire, ponizno, govnar zna da se u takvim situacijama učvršćuje status u tvrtki.
To me iznervira i ja ugasim cigaretu, skočim sa stola i kao u vesternu krenem laganim koracima prema dišinom stolu.
Gledam ga onakvog upicanjenog, u kožnoj fotelji, na debelom zapešću sjaje se zlatan sat i zlatna narukvica debelih karika.
Dam se kladit da vas u nedjelju mogu naći u crkvi, kažem mu.
On rastegne čube u ciničan osmijeh.
Ona trojica imbecila izviruju iza monitora.
Onda bacim foru kao da ću se okrenuti i otići.
Znam da je podigao glavu.
Okrenem se i pogodim ga desnicom.
Loše sam to izveo: šaka mi je skliznula niz njegovu ćelu.
On se odgurne od stola i skoči na noge.
Ja poludim, zgrabim telefaks i zavitlam njime prema gadu.
Promašim ga.
Obojica gledamo u gomilu razbijene plastike na podu.
Kao štakor, on se leđima primakne zidu i spuzne u zahod.
Zurim u smeđa vrata.
Čujem kako se zaključava i mobitelom zove drotove.
Iziđem na ulicu.
Vruće je i pomislim na hladno pivo.
Potpuno miran krenem prema birtiji.
Radnici ZET-a izbijaju granitne kocke uz prugu, zajebavaju se, zvižde za ženama u minicama, u njihovim tačkama kipi asfalt.
Sjednem na terasu i krenem čitati novine koje sam našao na stolu. Natočim čašu do vrha i zapalim cigaretu.
Smijem se jer u novinama vidim oca domovine u bijeloj generalskoj uniformi.
Malo dalje kočoperi se grupa svećenika.
Ispred njih valjaju se tenkovi i stupaju mrki vojnici.
Sadržaj
21 gramdok trčim prema remizi
život
pederčino, ni za to nemaš jaja!
Dati otkaz i otići na pivo
ubijati
glumac
život je miš kojeg ni ne stigneš zgrabit
stalna borba
veliko i malo
smijem se
oprez, pada žbuka
koji je ovo kurac!
svi smo samo ubojice
sestra agneza
mrtvac u armanijevom odijelu
akvarij
Uskrs
dim, vatra, voda, duga
jel ti smetam?
pokušati upravljati
biti jadan i furati se na naciste
neonski pločnici
duboka rana na vratu
boksačka vreća umjesto obiteljskog portreta
red hot chili peppers
odlazak u rano jutro
strah
kao bolest bez simptoma
upravo se zaklinješ na vječnu ljubav
susret
I ja sam se smijao
Na tripu
prazni tramvaji kruže gradom
svetinje
do posljednjeg daha
190 mrtvih kuna
Bruno i Andreja
Pogledati u nebo, krenuti niz ulicu
naši mrtvi očevi i pijane majke
rekla je kako joj je svega dosta
pas s jednim okom
fuck off! pjesnici
Ona šuti i gleda me ravno u oči
na sreću, san
nitko nas nije pitao: želite li ovako?
hej hombre nama je 37!
Nikad nije plesao pogo
umorna sam od tvojih gluposti
pjesnici čuče iza snajpera
Kretanje stvari
željezni boem gleda ljude koji jedu hambije
Držati sve pod kontrolom osim vlastitog sina
opet na ulici
tužno je znati
hajde, to je okej
ima boga, nema boga, ma ko ga jebe!
ti gordi momci ne kuže da je stvar mrtva
Umrli su Ramonesi
Kuba, koja guba
ljudi su tu samo da te sjebu
mali veliki prasak
Impresum