Nikad nije plesao pogo | Mario Brkljačić

DATI OTKAZ I OTIĆI NA PIVO

 

Slušaj, tip mi veli, u govnima smo, račun je blokiran, nemam love za plaće.
Ja sjedim za stolom i gledam kroz izlog.
Ispred lokala je parkiran njegov novi automobil.
Vidim bijelu krunicu obješenu o retrovizor.
Razmišljam kako ću platiti stanarinu, šta ću jesti i ta sranja.
Onda se okrenem, ustanem i kažem mu: Direktore, prodajte taj auto.
On me začuđeno pogleda.
Sjednem na stol i zapalim cigaretu.
Diša se uzvrpoljio, ushodao se gore-dolje, gleda me ispod oka, nije mu drago što mu rušim autoritet pred ona tri imbecila koji su spremni raditi za badava.
Oni bulje u kompjutore, prave se da ne čuju tu spiku, ponašaju se ko pizde, kao da to nema s njima nikakve veze.
Diša sjedne za stol i nastavi raditi kao da me nema.
Jedan od one trojice imbecila donosi mu neke papire, ponizno, govnar zna da se u takvim situacijama učvršćuje status u tvrtki.
To me iznervira i ja ugasim cigaretu, skočim sa stola i kao u vesternu krenem laganim koracima prema dišinom stolu.
Gledam ga onakvog upicanjenog, u kožnoj fotelji, na debelom zapešću sjaje se zlatan sat i zlatna narukvica debelih karika.
Dam se kladit da vas u nedjelju mogu naći u crkvi, kažem mu.
On rastegne čube u ciničan osmijeh.
Ona trojica imbecila izviruju iza monitora.
Onda bacim foru kao da ću se okrenuti i otići.
Znam da je podigao glavu.
Okrenem se i pogodim ga desnicom.
Loše sam to izveo: šaka mi je skliznula niz njegovu ćelu.
On se odgurne od stola i skoči na noge.
Ja poludim, zgrabim telefaks i zavitlam njime prema gadu.
Promašim ga.
Obojica gledamo u gomilu razbijene plastike na podu.
Kao štakor, on se leđima primakne zidu i spuzne u zahod.
Zurim u smeđa vrata.
Čujem kako se zaključava i mobitelom zove drotove.
Iziđem na ulicu.
Vruće je i pomislim na hladno pivo.
Potpuno miran krenem prema birtiji.
Radnici ZET-a izbijaju granitne kocke uz prugu, zajebavaju se, zvižde za ženama u minicama, u njihovim tačkama kipi asfalt.
Sjednem na terasu i krenem čitati novine koje sam našao na stolu. Natočim čašu do vrha i zapalim cigaretu.
Smijem se jer u novinama vidim oca domovine u bijeloj generalskoj uniformi.
Malo dalje kočoperi se grupa svećenika.
Ispred njih valjaju se tenkovi i stupaju mrki vojnici.