Bršljan | Krešimir Bagić

DJECA MI PROTRČAVAJU ULICOM

Krasan je proljetni dan. Nedjelja, Duhovi. Sjedim u sobi, razmičem zavjese, djeca mi protrčavaju ulicom, na trenutak pomislim da ih mogu stići. Otvorim prozor, iskočim van, potrčim. Viknem: Djeco, tu sam, pričekajte me, hoću se igrati s vama! Nešto u meni želi da zaboravim svoje središte, da se otisnem s obale na kojoj je zavladala opća tupost. Djeca me ne čuju; trče i vrište.

Krasan je proljetni dan. Nedjelja. Duhovi. Trčim po parku, razgovaram sa stablima. Usne mi zapinju o cvijeće. Stabla upozoravaju da su mi riječi krvave, rečenice ranjene. U trku izvadim rupčić, obrišem usne, viknem: Djeco, tu sam, pričekajte me, hoću trčati s vama! Djeca me ne čuju; trče i vrište.

Umoran, vratim se kući. Zatvorim prozor, navučem zavjese, upalim televizor. Krasan je proljetni dan. Nedjelja. Duhovi.